Put za povratak: Odlazak obrazovanih ljudi i prosperitet na zapadnom Balkanu

Summary

  • Sve upućuje na to da će zapadni Balkan ostati izvoznik sposobnih, obrazovanih ljudi i narednih godina – što je rezultat migracionih trendova na koje odlučujući uticaj imaju zemlje odredišta. 
  • Javna rasprava o odlasku obrazovanih ljudi na zapadnom Balkanu često se previše pojednostavljuje: emigracija jača transfer znanja, povećava doznake i unapređuje dostupnost naprednim tehnologijama, čime se jačaju stabilnost i poboljšavaju dugoročne razvojne mogućnosti u regionu.
  • Ulazak u članstvo EU neće okončati – a mogao bi čak i pogoršati – odlazak obrazovanih ljudi, što se može vidjeti na primjerima Bugarske, Rumunije i Hrvatske.
  • Vlade na zapadnom Balkanu moraju prekinuti šutnju o problematici emigracije i moraju biti spremne da učestvuju u teškim raspravama o ovom pitanju na temelju pouzdanih podataka.
  • EU treba da uvidi posljedice iseljavanja za zemlje zapadnog Balkana i da podstiče kružne migracije kao način da se očuva pristup ovih zemalja zdravstvenim, obrazovnim i stručnjacima drugih specijalnosti.
  • Članice EU treba da harmonizuju svoje politike useljavanja sa zapadnog Balkana i da šalju usklađene poruke o svojim planovima za imigraciju visokokvalifikovanih radnika. 

Introduction

27. decembra 2017. godine, skopski Institut za strateška istraživanja i obrazovanje objavio je studiju koja pokazuje da bi 69 procenata predavača, asistenata i istraživača koji rade u makedonskom sistemu visokog obrazovanja razmotrilo mogućnost da napuste zemlju da bi tražili nove mogućnosti za zaposlenje, te da njih 20 procenata već traži posao u inostranstvu.[1]U studiji rađenoj u Makedoniji 2010. godine iznesena je procjena da se, u periodu 1995-2000. godine broj naučnika i istraživača na zapadnom Balkanu smanjio za 70 procenata[2]

Međutim, nisu profesori i nastavnici jedini koji iskazuju spremnost da napuste zemlje u regionu; veliki dio ljekara i drugih medicinskih radnika takođe su spremni da odu u inostranstvo. U Bosni i Hercegovini, Ljekarska komora Federacije BiH je saopštila da je 2016. godine oko 300 visokokvalifikovanih ljekara otišlo iz zemlje.[3]Broj ljekara koji emigriraju mogao bi biti i veći, uzimajući u obzir da neki odlaze i zemlje čim završe svoje medicinsko obrazovanje – i tako ne budu ni ubilježeni u zvaničnoj statistici tržišta rada. Pojedini mediji u Bosni i Hercegovini su izračunali da obrazovanje jednog ljekara košta oko 150.000 EUR, što ukazuje da se godišnje troši više od 50 miliona EUR na obrazovanje zdravstvenih radnika koji odlaze iz zemlje.[4]Obrazovanje i zdravstvo nisu jedini sektori koje pogađa odliv mozgova. Inžinjeri, informatički stručnjaci i radnici sa zanatskim obrazovanjem takođe u ogromnom broju napuštaju region. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) predviđa da će Srbija izgubiti oko 9 milijardi USD kao neposrednu posljedicu odlaska obrazovanih ljudi iz sektora nauke, tehnologije i inovacija. Ovaj podatak se zasniva na broju ljudi koji odlaze i izračunatim troškovima njihovog obrazovanja, kao i na činjenici da su zarade onih koji rade u sektoru visoke tehnologije obično iznad prosjeka.[5]Rekordno visoka emigracija obrazovanih ljudiima neposredne posljedice po region – posebno u javnom sektoru, pošto to može izazvati paniku zbog bojazni građana da neće moći dobiti odgovarajuće usluge.

Izvoznici ljudskog kapitala

I u okviru nekadašnje Jugoslavije, emigracija na zapadnom Balkanu bila je sveprisutna. Odlazak stanovnika ovog regiona posebno se intenzivirao početkom šezdesetih godina 20. vijeka, što je bio period kada je nezaposlenost u Jugoslaviji bila na nivou sličnom onom kakav je u regionu danas. U nadi da će se smanjiti pritisci na tržište rada i privredu u cjelini, a uviđajući mogućnosti koje se otvaraju van njenih granica, jugoslavenska vlada je izabrala da omogući nezaposlenim radnicima da emigriraju da bi mogli steći nove vještine, slati doznake u domovinu i da bi doprinijeli povećanju ulaganja u zemlju. Na vrhuncu ovog procesa, sredinom sedamdesetih godina, oko 1,1 milion radnika, u najvećem broju starosti od 20 do 45 godina, otišlo je iz Jugoslavije.[6]Ovo je bio značajan broj u zemlji od oko 20 miliona stanovnika.[7]Među ovim emigrantima, od kojih su većina bili muškarci, bilo je mnogo stanovnika ruralnih područja s niskim nivoom obrazovanja, ali i ljudi iz gradova. Ali migracija nije riješila probleme vlade. Iako su radnici na radu u inostranstvu slali doznake kući, taj novac je imao malo efekta na ulaganja ili na druge faktore koji bi imali uticaja na strukturu privrede. Najveći dio tog novca usmjeren je u kupovinu roba za široku potrošnju. Međutim, masovni odlazak obrazovanih ljudi promijenio je odnos javnosti prema emigraciji, što je i mnogim drugima otvorilo vrata. 

Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina prošlog vijeka, ratni sukobi i spora tranzicija iz centralizovane ekonomije ka modelu otvorenog tržišta ponovo su izazvali masovno iseljavanje sa zapadnog Balkana, što je dovelo do povećanja već brojnih zajednica u dijaspori. Do kraja 2013. godine, u inostranstvu je živjelo 5,7 miliona ljudi sa zapadnog Balkana, što znači da je prosječna stopa iseljavanja 31,2 procenata – od 18,2 procenata u Srbiji do 45,2 procenata u Crnoj Gori.[8]Od devedesetih godina, u region se vratio znatan broj ljudi – a mnogi od njih sa idejama o tome kako obnoviti svoju zemlju. Pa ipak, u posljednjih pet godina, spor rast i loši društveno-ekonomski uslovi na zapadnom Balkanu, u kombinaciji sa sve slabijim izgledima da će se ove zemlje priključiti Evropskoj uniji, doveli su do razočarenja koje je proizvelo novi talas iseljavanja.

Do željenog približavanja zapadnog Balkana standardima EU – tranzicija kojom se stvaraju pravni, ekonomski i socijalni uslovi uporedivi sa onima koji preovladavaju u zemljama članicama – nikada nije došlo. Ako zemlje zapadnog Balkana uspiju da ostvare prosječnu stopu rasta od oko 3 procenta, na šta ukazuju kratkoročne projekcije Svjetske banke, regionu bi trebalo šest decenija da ostvari ekonomski aspekt ove konvergencije.[9]U 2014. godini, stopa nezaposlenosti kretala se od 12,4 procenata u Albaniji do zapanjujućih 31 procenata u Makedoniji, a nezaposlenost je posebno izražena među mladima – u Bosni i Hercegovini ona iznosi 62,3 procenata.[10]U 2008. godini, globalna ekonomska kriza pogodila je ekonomiju regiona i prisilila ovdašnje vlade da usvoje striktne mjere štednje koje su onemogućile značajniji rast. Agencija Economist Intelligence Unit je ukazala da je “u 2012. BDP na zapadnom Balkanu još uvijek bio skoro 10 procenata ispod nivoa iz 1989. godine, dok je zemljama koje su pristupile EU u periodu 2004-07. bio gotovo 60 procenata viši.”[11]Imajući u vidu tako izraženo odsustvo primjetnog napretka, na zapadnom Balkanu preovladava osjećaj da se ništa neće promijeniti, kao i da su – u potrazi za boljim životom, većim mogućnostima, ili samo pristojnim životnim standardom – stanovnici regiona sve spremniji da se iseljavaju u druge zemlje. Time, nadaju se oni, biće u mogućnosti da drugdje ostvare svoj potencijal i uživaju u prednostima naprednog društva mnogo brže nego što je to moguće u njihovim matičnim zemljama.

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Bosni i Hercegovini živi oko 3,8 miliona stanovnika. Njih oko jedna polovina se izjasnilo da su spremni da idu na rad u inostranstvo – što je najviši procenat u jugoistočnoj Evropi.[12]Slično raspoloženje je i u Albaniji, u kojoj je zabilježen znatan nivo iseljavanja u periodu od 2011. do 2016. godine.

I na susjednom Kosovu, čije je stanovništvo najmlađe u Evropi i koje ima relativno visok natalitet, stanje je loše.[13]Prema projekcijama iz aprila 2011. godine za ovu zemlju, broj njenih građana koji žive u inostranstvu bi se povećao, sa procijenjenih 703.000 na 828.000 do kraja 2016. godine.[14]Kako se pokazalo, broj stanovnika Kosova se u periodu 2012-2016. smanjio za 122.657.[15]

Politički ćorsokak nakon izbora 2014. godine, koji je zemlju mjesecima ostavio bez funkcionalne vlade, takođe je doprinio ovom najnovijem talasu iseljavanja.[16]U stvari, prema procjenama više institucija, za oko šest mjeseci u 2014. i 2015. godini, oko 100.000 stanovnika Kosova iselilo se u druge evropske zemlje i na druge kontinente. U 2011. godini, 28.148 od 88.126 stanovnika kosovske opštine Suhareka je napustilo zemlju. Sličan intenzitet iseljavanja uočava se i u drugim zemljama regiona. U susjednoj Srbiji, godišnje emigrira oko 30.000 ljudi.[17]

Ipak – uprkos široko rasprostranjenom uvjerenju – građani ne napuštaju region samo zbog ekonomskih teškoća i spore tranzicije, nego i zbog drugih, složenijih razloga. U nedavnoj anketi u Hrvatskoj, koja je 2013. godine ušla u EU, ustanovilo se da su najčešći pokretački motivi za iseljavanje korupcija, primitivizam, vjerski šovinizam i nacionalizam.[18]Po zvaničnoj statistici, 2016. godine Hrvatsku je napustilo 36.436 ljudi (a nepoznato je koliko se od tada vratilo). Od 2013. godine, 525 ljekara starosti od 24 do 46 godina je otišlo iz zemlje, a još 1.215 se sprema da ode.[19]Iako su se mnogi nadali da će priključenje EU stvoriti dovoljno motivacije da ljudi ostaju da žive i grade svoju egzistenciju u Hrvatskoj, kao što se desilo u Bugarskoj i drugim zemljama, čini se da je ovaj proces ubrzao iseljavanje, što se vidi i iz ovih grafikona.

Neprijatna istina

Nepostojanje regionalne političke rasprave o migracijama samo po sebi mnogo govori. Bilo zbog osjećaja moralne posramljenosti, nekompetentnosti ili iz puke nezainteresovanosti, politički lideri zapadnog Balkana još nisu ni počeli da razmatraju pitanje zašto ljudi odlaze, a još manje da taj problem rješavaju. A iako sredstva informisanja i nevladine organizacije posvećuju mnogo pažnje pitanju migracija, ni oni nisu u potpunosti razumjeli svu složenost ovog problema. Postalo je gotovo otrcano govoriti o zapadnom Balkanu kao o području koje se napušta, uz beskrajne medijske priloge o čitavim porodicama koje su morale da odu. Nasuprot ovoj žalosnoj perspektivi, međutim, postoji iznenađujući mali broj analiza pozitivnih efekata iseljavanja, što vodi skoro potpunoj nemogućnosti da se pažnja posveti politikama koje su potrebne da se ublaže njegove posljedice po društvo. U ovom trenutku, donosioci politika u regionu ne donose nikakve strateške odluke o iseljavanju i izgleda da im nedostaje i zanimanja i zrelosti za taj zadatak. A sve dok se to ne promijeni, iseljavanje će ostati problem koji izaziva žive emocije.

EU je više puta izrazila zabrinutost zbog intenzivnog iseljavanja sa zapadnog Balkana. Evropski komesar Johannes Hahn je u novembru 2016. godine rekao da je “naš cilj da zaustavimo odlazak obrazovanih ljudi iz regiona, da regionu damo perspektivu – na primjer, jedinstveno balkansko tržište – koje bi definitivno dovelo do stvaranja novih radnih mjesta.” U februaru naredne godine, tokom rasprave o napetostima u regionu na Odboru za vanjske poslove Evropskog parlamenta, slovenački političar Tanja Fajon je upozorila da je region zahvaćen rastućim nacionalizmom i izraženim odlaskom obrazovanih ljudi. 

A ipak, po raspoloživim podacima, EU ima znatnu korist od ovog iseljavanja. Njemačka, najbogatija zemlja EU, prestala je 2015. godine da prihvata zahtjeve za azil građana država zapadnog Balkana. Od tada su u velikoj mjeri olakšani zakoni o useljavanju za kvalifikovane radnike iz ovog regiona.[20]Sveukupno, njemačke firme imaju rekordnih 780.000 otvorenih radnih mjesta, što predstavlja oko 13 procenata njihovog ukupnog kapaciteta. Njemačka je 2016. godine prihvatila samo 40.000 novih kvalifikovanih radnika, dijelom zbog jezičke barijere i birokratskih prepreka s kojima se suočavaju mnogi imigranti. Sve veći broj nepopunjenih radnih mjesta u nekim ključnim strukama – kao što su inžinjerstvo, razvoj softvera i zdravstvo – podstakao je evropske zemlje da prime mnogo ljudi sa zapadnog Balkana. Ako se uzme u obzir trenutni privredni rast u Njemačkoj, to može dovesti i do još većeg iseljavanja.[21]Kako stanovništvo Njemačke stari, ovi problemi će se samo povećavati u mnogim granama industrije. Na primjer, njemačkim bolnicama i ustanovama za zbrinjavanje biće potrebno više medicinskog osoblja.[22]Migracije su dugo služile jačanju sektora zdravstva u zemljama OECD: u 2000.g godini, 11 procenata bolničarki i 18 procenata ljekara koje su zapošljavali bili su rođeni u inozemstvu, što im je omogućilo da izvuku koristi koje proizilaze iz različitosti i transfera znanja.

Prema najnovijoj statistici njemačke Federalne agencije za zapošljavanje, izgleda da su hrvatski državljani posebno dobro integrisani u njemačku ekonomiju, i njihova stopa nezaposlenosti je 5,6 procenata – mnogo niža od prosječne stope od oko 14 procenata za migrante uopšte.[23]Migracije ne samo da povećavaju raspoloživost kvalifikovane radne snage u nekoj zemlji, već i njenu poresku bazu. U nekim studijama rađenim u zemljama EU ustanovljeno je da imigranti doprinose od 0,5 do 1,3 procenata rasta BDP kad rade poslove na istom nivou vještina kao stanovnici koji su tamo rođeni. To je zbog toga što se oni doseljavaju u svom najproduktivnijem životnom dobu i stoga mogu da rade maksimalan broj sati, što neposredno doprinosi poreskoj bazi.[24]Ovo povećanje je još izraženije kada useljenici posjeduju visoke stručne kvalifikacije i kad se zaposle u često unosnom sektoru visokih tehnologija.

Čak i mogućnost iseljavanja utiče na privrede zemalja: mladi na zapadnom Balkanu češće biraju obrazovanje prema potražnji u zemlji odredišta nego kod kuće, što u nekim sektorima povećava konkurenciju. Na primjer, broj polaznika škola njemačkog jezika u regionu – kao što su Goethe centar u Sarajevu i Mostarski centar za njemački jezik “Vokabula”, koji nude posebne kurseve za medicinske radnike – stalno raste.

Pogrešno je očekivati da će bogate zemlje u dogledno vrijeme promijeniti svoju useljeničku politiku, sve dok postoji potražnja za radnom snagom i kapacitet za apsorpciju radnika iz inostranstva. U tom kontekstu, bitno je shvatiti implikacije masovnih migracija za siromašnije zemlje – posebno one na zapadnom Balkanu – i ublažiti njihove negativne efekte. 

Potreba za kvalitetnom raspravom i novim idejama za izradu politika

Nesumnjivo je da su trendovi iseljavanja u regionu zabrinjavajući. Potencijalni gubitak potrebnog broja stručnjaka u zdravstvenom i obrazovnom sistemu predstavljao bi problem za svaku vladu, ali to ni izbliza nije sve. Previše uproštena rasprava o ovim pitanjima ne samo da bi potkopala efikasnost bilo kakve politike namijenjene njihovom rješavanju, već bi i bacila u sjenu svako razmatranje potencijalne koristi koju iseljavanje može donijeti zapadnom Balkanu.  

Zemlje regiona imaju problema kako uopšte odgovoriti na masovno iseljavanje, dijelom i zbog nepostojanja pouzdanih empirijskih studija – a s tim i pouzdanih podataka – o njegovim efektima na ljudski kapital i privredni rast. Kad znate da li je zemlja u jednoj godini izgubila 1 procenat ili 11 procenata stanovništva, to dramatično utiče na način kako neka vlada pristupa ovom problemu. U malobrojnim postojećim studijama podaci se veoma razlikuju. Na primjer, Svjetska banka je zaključila da je 2010. godine u inostranstvu živjelo 447.000 Makedonaca, a u izvještaju Evropske komisije taj podatak za 2011. godinu je 544.000 – što je neuvjerljivo velik skok. I uz to što Svjetska banka nije uključila Makedonce u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu u svoju studiju, ovolika razlika ipak stvara značajnu dilemu za donosioce politika.[25]Štaviše, većina zemalja zapadnog Balkana, pa čak i najrazvijenije među njima, uglavnom ne idu dalje od prikupljanja podataka o stanovništvu, a nadležnost za upravljanje migracijama i podatke o migracijama dodjeljuju različitim institucijama. Jedno parcijalno rješenje za ovaj nedostatak podataka je da Eurostat objavi detaljne procjene stanovništva koje, prema internoj politici, trenutno ne objavljuje.[26]Drugo je da zemlje zapadnog Balkana usklade svoje metodologije prikupljanja podataka i uspostave pouzdan sistem za njihovu razmjenu.[27]

Kratkoročno, donosiocima politika će i dalje nedostajati pouzdani podaci o iseljavanju sa zapadnog Balkana, i neće imati nikakve stvarne mehanizme da utiču na glavne migracijske trendove. Međutim, oni ipak mogu usvojiti proaktivne politike kojima će se olakšati ekonomski pritisak na region, olakšati građanima pristup tržištu i podsticati kružne migracije. Pri tome, oni treba da priznaju u kojoj mjeri su ograničene njihove mogućnosti da utiču na iseljavanje, čiji intenzitet je često rezultat uslova u zemljama odredišta. Njemačka je prihvatila toliko građana sa zapadnog Balkana jer ima hiljade nepopunjenih radnih mjesta. Povrh svega, bogate zemlje određuju mjeru konkurentnosti; njihova rastuća tražnja za visokoobrazovanim radnicima rezultuje obrazovanijom radnom snagom u zemljama porijekla i podstiče potencijalne migrante da stiču stručne kvalifikacije, čime se jača ljudski kapital u regionima kao što je zapadni Balkan.[28]Ova aktivnost može u velikoj mjeri pomoći zemljama u regionu, jer se u osnovi pritisak vrši na stanovnike koji su ostali kod kuće. Mnogi koji su vidjeli kako najbolje obrazovani odlaze, postaju voljni da sami steknu univerzitetsko obrazovanje, kao put da i sami mogu otići. Postoje argumenti da, pošto se na kraju ne isele baš svi ti ljudi, ovaj fenomen dovodi do rasta prosječnog nivoa obrazovanja u zemlji.[29]Podaci o trendovima razvoja obrazovanja na zapadnom Balkanu pokazuju da se u periodu 1990-2010. godine udio stanovnika koji su završili samo osnovno obrazovanje smanjio sa 37 na 9 procenata, a da je udio onih koji su završili tercijarno obrazovanje porastao sa 5,9 na 11,3 procenata (mada su ove brojke još uvijek znatno ispod prosjeka EU).[30]I mada ima mnogo razloga zašto dolazi do rasta obrazovanosti – uključujući napredak tehnologije i sve veća dostupnost informacija – mogućnost iseljavanja nesumnjivo doprinosi ovom trendu. Kad su svjesni da imaju mogućnost iseljavanja, studenti često mijenjaju svoju odabranu oblast studija, pohađaju više nastave stranih jezika i spremaju se za ispite. Vlade u regionu mogu olakšati ovaj proces ako usvoje politike koje će olakšati stanovnicima pristup obrazovanju.

Kako zemlje u regionu budu preduzimale dalje korake ka integraciji sa EU, zakoni o iseljavanju njihovih građana u države članice EU će vjerovatno dodatno liberalizovati. Informaciono doba olakšava kretanje iz jedne zemlje u drugu kao nikad prije. Ljudi su mobilniji, obrazovaniji i produktivniji nego što su ikada bili. A kakvu to korist donosi zapadnom Balkanu? Prvo, iseljavanje funkcioniše kao kontrolni mehanizam koji podstiče stabilnost u regionu. Iseljavanje i doznake mogu smanjiti visoku nezaposlenost – posebno među mladima – koja može dovesti do nasilnih protesta i drugih vidova nereda, a time se nadomješta gotovo potpuni nedostatak lokalnih kapaciteta da se apsorbuje sve brojnija radna snaga.

Visokoobrazovani useljenici često stiču vještine i znanja koja mogu ojačati industrije u zemljama porijekla ako se vrate kući. Povratak specijalista, kao što su inžinjeri i naučnici, takođe može pomoći da se unaprijede tamošnji programi istraživanja i razvoja. Iseljavanje velikih razmjera gotovo uvijek olakšava stvaranje novih industrija – kao što se moglo vidjeti u slučaju Indije, gdje su generacije uspješnih bivših gastarbajtera pomogle da se unaprijede softverske kompanije u toj zemlji, uz istovremenu promjenu pristupa školstvu i sektorskom obrazovanju. Zemlje zapadnog Balkana nemaju pristup najnaprednijim tehnologijama; u stvari, mnoge od njih u toj oblasti sasvim zaostaju. Međutim, kako se brojni stanovnici regiona budu iseljavali da bi radili u tim industrijskim granama, vjerovatno će se i kod kuće povećati produktivnost zahvaljujući uvođenju postojećih tehnologija i vještina koje su stečene u inostranstvu – prije nego putem domaćeg razvoja novih tehnologija.[31]Upoznavanje sa različitim vrstama vještina i radnih kultura, kao i novim izvorima finansiranja, neizbježno doprinosi odluci o povratku. Na primjer, u Albaniji, veća je vjerovatnoća da će nove firme osnivati emigranti povratnici nego stanovnici koji nikad nisu napuštali zemlju.[32]Ovome značajno doprinose sredstava prikupljena u inostranstvu. Oko 50 procenata iseljenika koji su se vratili u Tursku nakon rada u Njemačkoj osamdesetih godina postali su preduzetnici i iskoristili su kapital stečen u inostranstvu da pokrenu vlastite firme.[33]Po podacima Svjetske organizacije za zaštitu intelektualnog vlasništva, nekadašnji iseljenici podnose 98 procenata zahtjeva za patente u Albaniji, 75 procenata u Bosni i Hercegovini i 71 procenata u Srbiji.[34]

Nesumnjivo je da doznake imaju bitnu ulogu na zapadnom Balkanu, iako je njihov nivo u nekim zemljama regiona u opadanju. U 2015. godini, Srbija (sa 3,6 milijardi USD) i Bosna i Hercegovina (sa 2 milijarde USD) su bile među 10 zemalja primalaca najvećih iznosa doznaka. Procjenjuje se da u BiH doznake, uključujući penzije iz inostranstva, predstavljaju 11 procenata BDP.[35]Pošto se smatra da iseljenici šalju polovinu ukupnih doznaka neformalnim kanalima, stvarni iznos je mnogo veći nego što je registrovano u zvaničnoj statistici. Najveći dio doznaka dolazi iz Hrvatske, Srbije i Njemačke.[36]Na Kosovu, gotovo jednu trećinu BDP-a zemlje čine doznake – u prosjeku 615 miliona EUR godišnje tokom perioda 2012-2016. godine.[37]U 2016. godini, doznake, u ukupnom iznosu od 347 miliona EUR, su i dalje stizale uglavnom iz Njemačke (37 procenata ukupnog iznosa) i Švicarske (23 procenata).  Zemlje zapadnog Balkana izvlače korist i iz drugih vrsta priliva iz njihovih zajednica u dijaspori, koje održavaju tijesne veze sa domovinom i nekoliko generacija. Uistinu, u studiji iz 2012. godine koja je bila zasnovana na intervjuima koje je vodio Razvojni program UN, oktrilo se da više od 90 procenata iseljenika sa Kosova posjećuje zemlju najmanje jednom godišnje, da njihova posjeta traje između dvije sedmice i mjesec dana i da u prosjeku troše 2.352 EUR.[38]

Međutim, vlade zemalja zapadnog Balkana mogu učiniti više da se bolje iskoriste prednosti koje proizilaze iz priliva novčanih doznaka. Još nisu počele razmatrati mogućnost uvođenja programa podsticajnog subvencioniranja doznaka, kakvi su primjenjivani u nekim drugim regionima. Jedan mogući pristup bio bi da zemlje zapadnog Balkana investiraju 3 eura za svaki euro pristiglih doznaka. Ovakav program bi zahtijevao intenzivnu koordinaciju, ali bi mogao funkcionisati uz učešće različitih nivoa vlasti svake od zemalja – čije učešće može biti u različitom stepenu, zavisno od njihove ekonomske moći – zbog brojnosti njihovi zajednica u dijaspori.[39]Politika podsticanja doznaka pomaže vladama da prepoznaju moguće izvore razvoja, uključujući i one u oblasti nauke i tehnologije. Sve ovo traži razvoj institucija i uspostavu jednog skupa strategija za podršku ovim aktivnostima.

Zemljama zapadnog Balkana potrebne su i politike kojima se povratnici podstiču da ulažu i da se reintegrišu u domaće tržište rada. Kako trenutno stoje stvari, može se još mnogo toga učiniti da se povećaju pozitivni efekti iseljavanja iz regiona – uključujući i to da se utvrdi tačan intenzitet iseljavanja iz pojedinih zemalja, što će im omogućiti da počnu raditi na novim politikama za budućnost. Za definisanje djelotvornih politika potrebna su empirijska istraživanja. Potrebno je da vlade sklope formalizovane i bolje strukturirane bilateralne sporazume sa zemljama odredišta, što bi pomoglo da se poboljša praćenje iseljavanja, uz pomoć iseljenicima i pri povratku i u očuvanju prednosti koje su imali u inostranstvu nakon povratka – što će predstavljati vidljiv podsticaj i drugima za povratak.

Problem: Rebrendiranje problema odlaska obrazovanih ljudiiz regiona

U doba otvorenih tržišta i relativno slobodnog kretanja radne snage preko granica, ne treba da iznenađuje da dolazi do masovnog iseljavanja sa zapadnog Balkana u bogate evropske zemlje, a posebno u Njemačku. Vlade zapadnog Balkana imaju ograničene mehanizme da spriječe iseljaavanje visokoobrazovanih ljudi čak i u povoljnim geografskim, društvenim i ekonomskim okolnostima. Ali oni bi mogli olakšati povratak onih koji su otišli uvođenjem dobro osmišljenih ekonomskih programa i drugih podsticaja. Da bi iskoristili potencijalno ogromne prednosti koje proističu iz migracija (u ekonomskom, društvenom i ljudskom kapitalu), lideri na zapadnom Balkanu prvo treba da promijene način na koji prikazuju ovo pitanje.

Unutar regiona, javni diskurs o iseljavanju trenutno se svodi na nevladine organizacije i druge grupe građanskog društva, koje upozoravaju na odlazak najobrazovanijih radnika i opadanje poreskih prihoda u ionako slabim privredama. Institucije i autori politika treba da priznaju neugodnu istinu o broju ljudi koji odlaze iz regiona, ako žele da toj temi daju svoj pečat. Treba i da se odreknu praznih floskula koje samo maskiraju stvarnost. Ukoliko do ovakvog zaokreta ne dođe, to bi moglo još oslabiti zemlje regiona. 

S obzirom da su zajednice dijaspore zemalja zapadnog Balkana relativno velike u odnosu na broj stanovnika matičnih zemalja, ministarstva iseljenika treba da preuzmu vođstvo u ovom procesu. U izradu nacrta politika i strategija za pitanja migracija i razvoja moraju biti uključena i ministarstva privrede, trgovine, rada i finansija. Trenutno, ovakve aktivnosti ometa nedostatak komunikacije između dijaspore i ovih institucija. Međutim, vlade treba da imenuju oficire za vezu sa velikim zajednicama u dijaspori, koji bi pružali veoma potrebne savjete o pitanjima vezanim za migracije i pomogli u nastojanjima da se razrade konkretne mjere koje će donijeti korist zemljama regiona. Posljednjih godina postignut je određeni napredak u raspravi o načinima da se iskoristi dijaspora. U 2013. godini Kosovo je pokrenulo kampanju “Vi ste dio domovine”, u kojoj je obuhvaćeno 400.000 članova dijaspore – što je važan prvi korak u pristupu ovom problemu.

Za zapadni Balkan, iseljavanje je bilo ogroman izvor rasta, iskustva i veza sa globalnim tržištima, ali ključni izazov je da se podstaknu kružne migracije. Povratnici u region imaju možda i najveći uticaj na javne usluge i finansijski sektor u regionu, a mnogi sada i rade u tim sektorima. Najmanje 20 procenata zaposlenih u finansijskom sektoru u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj imaju strane diplome. Većina državnih službenika u Albaniji stekla je obrazovanje u inostranstvu. Uz brzo jačanje veza između sektora koje traže intenzivan nivo znanja i institucija na zapadnom Balkanu i u Zapadnoj Evropi, svaka vlada u regionu treba da radi na stvaranju ekonomije znanja. Pristupajući tome, mogu se ugledati na Italiju iz šezdesetih i sedamdesetih godina, koja je tada bila zemlja iseljavanja. Nakon što je došlo do demografskih promjena u naredne dvije decenije, Italija je postala zemlja useljavanja. U periodu 2002-2006. useljavanje je bilo intenzivno, s prosjekom od osam useljenika na hiljadu stanovnika godišnje.[40]I primjer Poljske može poslužiti kao model. Od 2004. godine, kada se ova zemlja priključila Evropskoj uniji, negdje između 500.000 i milion Poljaka je emigriralo u Veliku Britaniju. Tokom protekle decenije, mnogi su se vratili u Poljsku. Ovo je dijelom prouzrokovano globalnom finansijskom krizom, koja je počela 2007. godine, i tokom koje je Poljska bila jedina članica EU koja je izbjegla recesiju.[41]Ipak, stvari u EU su se promijenile. Mnogi Poljaci koji su se preselili u Veliku Britaniju odlučili su da se vrate kući kada je ta zemlja 2016. glasala da napusti EU.

Za zemlje zapadnog Balkana, domaća privreda je ključna. Trend iseljavanja će se promijeniti kada privreda ojača, kada nestanu prije svega ekonomski zasnovani strahovi koji su naveli mnoge da napuste region, te kada vlade zapadnog Balkana učine ozbiljne napore da uvjere ljude da se vraćaju.

Politika strata

U velikom dijelu EU, strah od useljenika sa zapadnog Balkana – koji su često raspirivali političari, desničarske stranke i populisti – dosegao je vrhunac 2015. godine. Do toga je došlo nakon nekoliko godina tokom kojih je broj useljenika iz ovog regiona uporno rastao, a mnogi su tražili azil. Njemačka je izvijestila da je 2015. godine Kosovo bilo druga zemlja po broju tražilaca azila, i to u godini kada su zemlje zapadnog Balkana proglašene bezbjednim.[42]Nakon ovakvog stava Njemačke, EU je počela sa deportacijom takvih tražilaca azila. Sve ovo vrijeme, mnogi evropski lideri i sredstva informisanja prikazivali su ekonomske useljenike iz regiona kao prijetnju, kako svojim privredama tako i lokalnoj kulturi.

Mađarska je bila među prvim članicama EU koja je počela da prikazuje priliv migranata neprijateljskim tonom. U nedavnoj anketi utvrđeno je da se 46 procenata Mađara opredjeljuje kao anti-imigracijski nastrojeno, što je preko tri puta više nego početkom devedesetih (kada su ovakve ankete počele). Izbjeglička kriza bez presedana, koja je počela 2015. godine – kada su zbog sukoba u Siriji, Iraku i Avganistanu ljudi počeli masovno da bježe u Evropu – dodatno je zatrovala dijalog u javnosti. Neslaganja oko mogućnosti da se prihvati čak i mali broj izbjeglica uskoro su se tranformisala u veliku kampanju protiv migranata koju je povela država, i koja se nastavlja i do današnjeg dana. Ali Mađarska nije jedina članica EU u kojoj je izraženo ovakvo raspoloženje. U Austriji, nova desničarska vlada želi da očuva barijere za ulaz na tržište rada u Austriji bar do 2020. godine, nakon isteka prijelaznog perioda za tržište rada za novu zemlju članicu Hrvatsku. Ova rasprava je počela kada je Christian Kern, čelnik Socijaldemokratske stranke, nazvao Hrvate potencijalnom ekonomskom prijetnjom Hrvatskoj i opisao ekonomske inicijative nove vlade kao “program siromašenja” koji podstiče “jeftino tržište rada.” U stvarnosti, ovakva organičenja mogla bi dovesti do nedostatka radnika u nekim privrednim granama, uključujući turizam.[43]

Iako mnogi komentatori iz EU imaju drugačije mišljenje, znatno manji broj stanovnika zapadnog Balkana se iseljava nego što se seli iz ruralnih područja u gradove unutar svojih zemalja. Takva urbana područja privlače stanovnike zbog boljih izgleda za zapošljavanje i relativno visoke razvijenosti. U Srbiji, oko 46 procenata stanovništva živi u gradovima Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i Subotici, a u mnogim selima broj stanovnika je ispod 500.[44]Raseljavanje stanovnika iz bosanskih sela i malih gradova postalo je uobičajeno. U Srbiji se godišnje iz ruralnih krajeva u gradove preseli oko 250.000 ljudi. Ovo treba uporediti sa činjenicom da EU godišnje deportuje oko 4.500 građana Srbije na osnovu sporazuma o ponovnom prihvatu državljana.[45]Privredni rast, do koga često dolazi samo u gradovima, ili u turistički orijentisanim obalnim područjima, uzrokuje ove interne migracije. 

Uloga EU

U suštini, osnovni smisao EU je mobilnost. S obzirom na to, velika je vjerovatnoća da će se ova organizacija u budućnosti opredijeliti za dalje povećanje mobilnosti. To treba sprovesti primjenom postojećih platformi za povezivanje tržišta rada, uz jasno informisanje o potrebi za radnom snagom i mogućnostima za zapošljavanje u inostranstvu, i promociju kružnih migracija putem uvođenja programa namijenjenjih visokoobrazovanim kadrovima.

Politički i ekonomski uticaj EU, u kombinaciji sa njenim uhodanim mehanizmima saradnje kroz desetine inicijativa namijenjenih zapadnom Balkanu, omogućuju da se vladama u regionu ponude smjernice i da se u politike migracija ugrade uzajamno korisne mjere. Iako bi bilo kontraproduktivno za EU da ometa ili zaustavi useljavanje sa zapadnog Balkana, sam intenzitet napuštanja ovog regiona – i njegove posljedice po lokalnu privredu – zahtijeva da Unija svoj pristup prilagodi potrebama pomoći u oblasti migracija. Postoje desetine okvira za saradnju koje zajedno čine jedinstvenu platformu za ovakve aktivnosti. Ovdje svoju ulogu ima i Regionalni savjet za saradnju, koji radi na stvaranju ekonomskih mogućnosti za mlade i na otvaranju radnih mjesta za one koji bi inače tražili posao u inostranstvu. Slični mehanizmi su potrebni da se podstaknu kružne migracije – posebno kad je u pitanju jačanje kapaciteta u oblasti nauke, istraživanja i tehnologije, koji će kratkoročno donijeti najveću koristi i motivisati ljude da ostaju.

U svaku takvu inicijativu svakako treba uključiti tržišta rada i programe partnerstva za zapošljavanje, da bi se iskoristile prednosti koje donosi tijesna povezanost tržišta EU i zapadnog Balkana. S obzirom da je trgovina sa EU predstavlja oko 75 procenata trgovinske razmjene zapadnog Balkana, a da zapadnoevropske banke drže od 75 do 90 procenata bankarskog sektora u regionu, organizovanije i u određenoj mjeri inovativne finansijske strukture koje nastaju zahvaljujući prilivima iz emigracije mogu doprinijeti jačanju ekonomija na zapadnom Balkanu.[46]Bez obzira na razlike u gledištima zemalja članica EU o razvoju zajedničkog tržišta rada, one zemlje u kojima postoji potražnja i kapacitet da se apsorbuju radnici migranti – a posebno Njemačka, Švedska i Slovenija – treba da otvoreno podrže kružne migracije i da se založe da u njima uzmu učešća i ekonomije EU i one na zapadnom Balkanu. 

Jedan efikasan način da se ovo ostvari je da se stvore uslovi za institucionalizovanije migracije. Zdravstvene, obrazovne i informatičke ustanove u EU bi imale znatnu korist ako bi se jasno definisali koraci koje one treba da preduzmu da bi zaposlili kvalifikovane radnike iz inostranstva, koji će, u nekom trenutku, imati mogućnost da se vrate i nastave da žive i rade u zemljama porijekla. Ovo je posebno bitno za zemlje kao što su Srbija i Bosna i Hercegovina, u kojima su efekti iseljavanja naročito izraženi.  Na primjer, kreiranjem programa privremenog zapošljavanja, u okviru kojih svake godine 100 zdravstvenih stručnjaka sa zapadnog Balkana išlo da radi u vrhunske zdravstvene ustanove u EU, donosioci politika bi povećali mobilnost, a istovremeno očuvali neophodan nivo stručnosti u regionu. Ovo traži učešće ljekarskih komora zapadnog Balkana, ali to bi trebalo da bude izvedivo s obzirom da njemačka agencija za zapošljavanje već sprovodi niz programa koji se mogu prilagoditi za ovu svrhu. EU treba da ponudi slične programe nastavnicima, pri čemu bi zemlje odredišta učestvovale u pokrivanju troškova migracija, prihvatanja obrazovnih stručnjaka na univerzitetima i implementacije programa kružnih migracija koji podrazumijeva mogućnost zaposlenja na više od jednog univerziteta i sistem koji učesnicima nudi mogućnost ubrzanog napredovanja. 

Još jedna mogućnost za podsticanje kružnih migracija je da se na vodećim evropskim univerzitetima uspostave paketi koji će ponuditi besplatne kurseve učenja na daljinu za 20.000 studenata svake godine. Ovakav pristup bi ponudio nove mogućnosti budućim akademskim radnicima čak i tamo gdje nema slobodnih mjesta u tradicionalnoj nastavi, što bi omogućilo studentima sa zapadnog Balkana usvajanje novih vještina i sticanje relevantnih kvalifikacija.

EU bi mogla stanovnicima zapadnog Balkana ponuditi 30.000 radnih dozvola na četiri mjeseca – posebno u sferi turizma, organske hrane i energetici – sektorima koji su dovoljno otporni da predstavljaju čvrstu osnovu i u nepostojanim društveno-ekonomskim uslovima. Ovo bi vodilo stvaranju dugoročnih mogćnosti za zapošljavanje i predstavljalo dopunu raznim drugim programima pomoći koje sprovodi EU. Usto bi se, na ovaj način, podstakle kružne migracije u ovim sektorima, što bi povećalo broj radnika sa traženim  vještinama i vodilo nastanku novih poslovnih inicijativa i u EU i na zapadnom Balkanu. Pored toga, EU je u mogućnosti da pomogne u uvođenju i prihvatanju novih tehnologija i praksi (koje se mogu prenijeti na neki institucionalizovan način) na zapadnom Balkanu, što bi regionu pomoglo da pristupi rješavanju svojih ozbiljnih problema za zagađenjem okoline, a istovremeno ojačalo neke slabije razvijene privredne grane. 

Iako je EU samo djelimično odgovorna za uspjeh ovih aktivnosti, i sama Unija i zemlje članice mogle bi učiniti više na promociji kružnih migracija u okviru svoje trajne orijentacije ka evropskoj integraciji. Ovaj projekat će vjerovatno ujediniti zemlje članice u njihovim nastojanjima da definišu dugoročne ekonomske i bezbjednosne strategije za zapadni Balkan, s obzirom da je njihov cilj da regionu osiguraju prosperitet i s vremenom zemljama u ovom području ponude članstvo u EU. Zbog svog geografskog položaja i potrebe za radnicima migrantima, Njemačka će vjerovatno ostati ključni partner država zapadnog Balkana u ovoj sferi. Stoga Njemačka treba da pažljivo razmotri svoje zakone i propise o migracijama sa zapadnog Balkana u svjetlu efekata koji taj fenomen ima na čitav region. Uzimajući u obzir broj medicinskih radnika sa zapadnog Balkana koji rade u Njemačkoj, Berlin bi mogao uspostaviti intenzivne programe razmjene sa zemljama u regionu, te tamo osnovati i medicinske institute – što bi objema stranama omogućilo veću fleksibilnost. Stvaranjem percepcije da nema prepreka za mobilnost između Njemačke i regiona, njemačka vlada bi mogla privući medicinske stručnjake sa zapadnog Balkana koji će s vremenom željeti da se u region vrate. Ovaj pristup nosi i dodatnu prednost da se u regionu povećava upis studenata u visoko plaćene struke i obrazovne sektore. 

Na praktičnom nivou, EU treba da pokaže da ozbiljno shvata odlazak obrazovanih ljudi i da ima sluha za probleme stanovnika regiona. Pri tome, u formulisanju nove strategije EU za zapadni Balkan, treba primijeniti sve raspoložive mehanizme, čime će pokazati svoju posvećenost ovim aktivnostima. EU treba da prilagodi svoje strukturne i kohezione fondove kontekstu masovnog iseljavanja, i možda čak i proširi ovu inicijativu sa tek nekoliko na sve zemlje zapadnog Balkana. Organizacija treba da upotrijebi postojeće mehanizme, kao što je Eurostat, da se dalje radi na problemu migracija, da se o migracionim tokovima prikupljaju metodološki pouzdani podaci i da se o ovim podacima izvještava transparentno. Samo argumentovana rasprava može dovesti do vjerodostojnih rješenja. Eurostat treba da bude u stanju da uskladi svoje sisteme praćenja sa sistemima u zemljama članicama EU i da omogući slobodan pristup svojim bazama podataka.

Sve dok se pitanje iseljavanja bude posmatralo isključivo kao moralna i politička kriza, neće biti moguće formulisati konstruktivan pristup ovom problemu. Iz perspektive EU, razumijevanje načina na koji se iseljavanje vidi u zemljama zapadnog Balkana predstavlja ključni preduslov da se utvrdi kako njene institucije mogu efikasno doprinijeti upravljanju migracijama. Kroz ovaj proces na obje strane će se stvoriti realna očekivanja.

Pošto EU već angažuje značajna sredstva na zapadnom Balkanu, imala bi koristi od toga da se otvore dodatni kanali komunikacije između vlada i institucija koje bi mogle pomoći u procesu migracija. Neposredan cilj EU treba da bude otvorena rasprava o saradnji u sektorima zdravstva i obrazovanja, da gubitak velikog broja kvalifikovanih radnika ne bi dugoročno ugrozio društva u regionu. 

 

Zahvala

Tania Lessenska, Jeremy Shapiro, Fredrik Wesslau, i Chris Raggett su zaslužili najiskreniju zahvalnost autorice za svoju pomoć na ovom projektu.

 

O autoru

Alida Vračić je saosnivačica i izvršna direktorica organizacije Populari, istraživačkog instituta sa sjedištem u BiH koji se specijalizovao za problematiku evropskih integracija na zapadnom Balkanu, politiku, upravu, građansko društvo i post-konfliktnu demokratizaciju. Ranije je radila za European Stability Initiative i za Komisiju za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH. Dobitnik je nekoliko stipendija, među kojima su Chevening stipendija, Stipendija Fondacije Mercator i Memorijalna stipendija Marshall fonda Njemačke.

 

[1]Мишо Докмановиќ, “Bоспоставување на критериуми за квалитет во општествените науки во функција на спречување на одливот на мозоци од република македонија документ за креирање на политики”, Институт за стратешки истражувања и едукација, dostupno na: http://www.isie.org.mk/wp-content/uploads/2017/12/ISIE-studija-odliv-na-mozoci-MAK.pdf.

[2]Anastas Vangeli, Nedzad Mehmedovic, i Bashkim Bakiu, “National Report: Brain Drain in Macedonia: Scope and Factors”, Centar za istraživanje i politike, Skoplje, april 2010, str. 1.

[3]Adisa Imamović, “Zastrašujući podaci: Stotine ljekara otišlo iz FBiH 2016”, TVN1, 16. januar 2017, dostupno na:http://ba.n1info.com/a132717/Vijesti/Vijesti/Zastrasujuci-podaci-Stotine-ljekara-otislo-iz-FBiH-2016.html.

[4]“Odlasci ljekara: BiH godišnje gubi 50 miliona eura”, Al Jazeera Balkans, februar 2018, dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/video/odlasci-ljekara-bih-godisnje-gubi-50-miliona-eura., http://balkans.aljazeera.net/video/odlasci-ljekara-bih-godisnje-gubi-50-miliona-eura?page=1&qt-view__programs__programs_mega_menu_panel_pane=0. 

[5]Đuro Kutlača, “Strengthening the Capacities and Infrastructure of Innovation in Serbia”, radionica OECD o inicijativi za regionalnu konkurentnost zapadnog Balkana, 2-3. juni 2010, dostupno na: http://www.oecd.org/global-relations/45870834.pdf.

[6]“Yugoslavia: Guest Workers”, Nations Encyclopaedia, decembar 1990, dostupno na: http://www.country-data.com/cgi-bin/query/r-14823.html.

[7]Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1971. godini, Jugoslavija, http://pod2.stat.gov.rs/ObjavljenePublikacije/G1971/Pdf/G19714001.pdf.

[8]Marjan Petreski i drugi, “The size and effects of emigration and remittances in the Western-Balkans: Forecasting based on a Delphi process”, 10. decembar 2016, dostupno na: https://mpra.ub.uni-muenchen.de/75512/1/MPRA_paper_75512.pdf.

[9]Matteo Bonomi i Dušan Reljić , “The EU and the Western Balkans: So Near and Yet So Far Why the Region Needs Fast-Track Socio-Economic Convergence with the EU”, Stiftung Wissenschaft und Politik, decembar 2017, dostupno na: https://www.swp-berlin.org/fileadmin/contents/products/comments/2017C53_rlc_Bonomi.pdf.

[10]“Balkan Barometer 2015: Public Opinion Survey”, Sekretarijat Regionalnog savjeta za saradnju, 2015, dostupno na: http://bit.ly/2aPvw1g. 

[11]Economist Intelligence Unit, “Why are the Western Balkans Lagging Behind”?, 24. mart2015, dostupno na: http://bit.ly/2aC6grG.

[12]Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini, 2013, dostupno na: http://www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf; “Balkan Barometer 2015”.

[13]Demografski profil Kosova u 2018, starosna struktura:25-54 godine: 42.57 procenata (muškaraca 425.815/žena 381.037), dostupno na: https://www.indexmundi.com/kosovo/demographics_profile.html.

[14]Kosovo Ministry of Internal Affairs, “Migration Profile 2016”, str. 17, dostupno na: http://mpb.rks-gov.net/.

[15]Kosovo Ministry of Internal Affairs, “Migration Profile 2016”, str. 14.

[16]Besim Gollopeni, “Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits”, Institut ya društvena istraživanja u Zagrebu”, 2016.

[17]“Srbiju godišnje napusti 32.000 ljudi”, Blic, 7. decembar 2014, dostupno na: https://www.blic.rs/vesti/drustvo/odliv-mozgova-srbiju-godisnje-napusti-32000-ljudi/3vb2e56.

[18]Webportal Index, 09. 01. 2018, “Zašto ljudi bježe iz Hrvatske? Zbog vjerske zadrtosti, korupcije i uhljeba”, dostupno na: http://www.index.hr/vijesti/clanak/zasto-ljudi-bjeze-iz-hrvatske-zbog-vjerske-zadrtosti-korupcije-i-uhljeba/1018200.aspx.

[19]“Hrvatsku napustilo više od 500 ljekara”, Al Jazeera Balkans, decembar 2016, dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hrvatsku-napustilo-vise-od-500-ljekara.

[20]Martin-Werner Buchenau, Frank Specht, and Stephanie Ott, “Germany looks to immigrants to tackle skilled labor shortage”, Handelsblatt Global, 13. mart2018, dostupno na: https://global.handelsblatt.com/politics/germany-looks-immigrants-tackle-skilled-labor-shortage-897930.

[21]Christian Odendahl i John Springford, “The biggest Brexit boon for Germany? Migration”, Centre for European Reform, decembar 2017, dostupno na: http://www.cer.eu/insights/biggest-brexit-boon-germany-migration(niže, Odendahl i Springford, “The biggest Brexit boon for Germany? Migration”).

[22]Christian Odendahl i John Springford, “The biggest Brexit boon for Germany? Migration”).

[23]Sluzbeni podaci, “U Njemačku se od 2008. doselilo više od 110 tisuća Hrvata”, March 2018, available at http://www.index.hr/black/clanak/sluzbeni-podaci-u-njemacku-se-od-2008-doselilo-vise-od-110-tisuca-hrvata/1032075.aspx.

[24]Wharton School of the University of Pennsylvania, “What migration can (and can’t) do for a country’s GDP”, 9 septembar 2013, dostupno na: http://knowledge.wharton.upenn.edu/article/what-migration-can-and-cant-do-for-a-countrys-gdp/.

[25]“Migration and Remittances Factbook 2011”, drugo izdanje, Svjetska banka, dostupno na: https://siteresources.worldbank.org/INTLAC/Resources/Factbook2011-Ebook.pdf; Suzana Bornarova i Verica Janeska, “Social Impact of Emigration and Rural-Urban Migration in Central and Eastern Europe”, Evropska komisija, april 2012.

[26]European Stability Initiative, “Accession revolution in Brussels – a new flagship – Usain Bolt and the quality of statistics”, 2015, dostupno na: http://www.esiweb.org/index.php?lang=en&id=67&newsletter_ID=99.

[27]European Stability Initiative, “Accession revolution in Brussels”.

[28]Zovanga L. Kone i Çağlar Özden, “Brain Drain, Gain, and Circulation”, Knomad, 19. mart 2017, dostupno na: https://www.knomad.org/sites/default/files/2017-04/KNOMAD%20WP19_Brain%20Drain%20gain%20and%20circulation.pdf.

[29]Oded Stark, Christian Helmenstein i Alexia Prskawetz, “A brain gain with a brain drain”, Economics Letters, tom 55, br. 2, 1997.

[30]Michael Landesmann i Isilda Mara, “Massive Migration and its Effect on Human Capital and Growth: The Case of Western Balkan and Central and Eastern European Countries”, Balkan Observatory, august 2016, dostupno na: https://wiiw.ac.at/massive-migration-and-its-effect-on-human-capital-and-growth-the-case-of-western-balkan-and-central-and-eastern-european-countries-dlp-4073.pdf.

[31]Landesmann i Mara, “Massive Migration and its Effect on Human Capital and Growth”.

[32]Matloob Piracha i Florin Vadean, “Return Migration and Occupational Choice: Evidence from Albania”, World Development, tom 38, br. 8, august 2010.

[33]Christian Dustmann, Oliver Kirchkamp, “The optimal migration duration and activity choice after re-migration”, Journal of Development Economics, 2002, tom 67, br. 2.

[34]Valbona Zeneli, “Western Balkans: The Young and Talented Leave”, Globalist, august 2017, dostupno na: https://www.theglobalist.com/western-balkans-the-young-and-talented-leave/.

[35]Svjetska banka, “Migration and Remittances Factbook 2016”, oktobar 2016, dostupno na: https://siteresources.worldbank.org/INTPROSPECTS/Resources/334934-1199807908806/4549025-1450455807487/Factbookpart1.pdf.

[36]Svjetska banka, “Migration and Remittances Factbook 2016”.

[37]Vlada Kosova, “Statistical Yearbook of the Republic of Kosovo for 2017”, dostupno na: http://ask.rks-gov.net/media/3637/statistical-yearbook-of-the-republic-of-kosovo-2017.pdf.

[38]Razvojni program UN (UNDP), “Kosovo Human Development Report 2014: Migration as a Force for Development”, str. 35, dostupno na: http://hdr.undp.org/sites/default/files/khdr2014english.pdf.

[39]Na primjer, različiti nivoi vlasti u Bosni (kao što su kantoni i distrikti) mogli bi preuzeti dio finansijske podrške za ovakav program.

[40]IDEA, “Italy: The Italian transition from an emigration to immigration country”, mart 2009, dostupno na: http://www.idea6fp.uw.edu.pl/pliki/WP5_Italy.pdf.

[41]Federal Agency for Civic Education, “Poland”, dostupno na: http://focus-migration.hwwi.de/Poland.2810.0.html?&L=1.

[42]“Asylum seeker numbers rise dramatically – Kosovo and Syria top the list”, Deutsche Welle, 2015, dostupno na: http://www.dw.com/en/asylum-seeker-numbers-rise-dramatically-kosovo-and-syria-top-the-list/a-18244569.

[43]“Arbeitsmarkt: Regierung will längere Übergangsfrist für Kroatien”, Kurier, mart 2018, dostupno na: https://kurier.at/wirtschaft/arbeitsmarkt-regierung-will-laengere-uebergangsfrist-fuer-kroatien/312.928.149.

[44]Podaci o popisu stanovništva za Srbiji iz 2002.  Ljiljana Pejin-Stokić i Vladimir Grečić, “Social Impact of Emigration and Rural-Urban Migration in Central and Eastern Europe”, Evropska komisija, juli 2012, str. 8.

[45]“Unutrašnje migracije prijete Srbiji”, Al Jazeera Balkans, februar 2013, dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/unutrasnje-migracije-prijete-srbiji.

[46]Matteo Bonomi i Dušan Reljić , “The EU and the Western Balkans: So Near and Yet So Far: Why the Region Needs Fast-Track Socio-Economic Convergence with the EU”, Stiftung Wissenschaft und Politik, decembar 2017.

The European Council on Foreign Relations does not take collective positions. ECFR publications only represent the views of their individual authors.

Subscribe to our weekly newsletter

We will store your email address and gather analytics on how you interact with our mailings. You can unsubscribe or opt-out at any time. Find out more in our privacy notice.